Godine 1980. čovjek po imenu Richard uključio je svoj televizor i vidio igračicu iz Rumunjske kako prima ček na 40.000 dolara nakon pobjede na teniskom turniru.
Cijeli prizor bio je dovoljan da šokira Richarda. To je bilo daleko više od njegove godišnje plaće.
ZA NEKOLIKO GODINA ODLUČIO JE DA ĆE I NJEGOVE MLADE KĆERI IGRATI TENIS.
Nakon što je ugasio televizor, sjeo je i napisao dokument na 78 stranica u kojem je opisao plan za svoje dvije mlade kćeri da napuste svoj rodni grad Compton u Kaliforniji, područje poznato po zloglasnom nasilju crnačkih gangstera.
Ali tu je bio i problem što Richard nije znao ništa o tenisu, nije imao novaca da plati kćerima da treniraju ovaj skupi sport, a možda vam je nevjerojatno da mu kćeri nisu ni rođene u to vrijeme.
Sljedećih pet godina skupljao je časopise i video kasete vezane uz tenis. Također je sam naučio igrati tenis. Pet godina kasnije, Richard je prema svom planu imao teniski reket u rukama svojih dviju kćeri, iste časopise i videa i ono što je iz njih naučio.
Sada, on je bio otac i trener ovih djevojčica, počeo ih je učiti igri tenisa.
Jadni bi Richard ponekad odlazio u lokalne klubove kako bi skupljao rabljene teniske loptice iz kanti i utovarao ih u kolica za kupnju, kako bi njegove kćeri mogle vježbati s njima na javnim teniskim terenima, budući da im nije mogao priuštiti ono osnovno.
Bio je previše zaštitnički nastrojen i fizički jak kao otac, a često su ga tukle lokalne bande nasilnika dok je pokušavao zaštititi svoje kćeri od maltretiranja na treninzima. Kad je jednom prilikom odbio napustiti vježbalište sa svojim kćerima, slomili su mu nos, čeljust i prste te su mu izbili nekoliko zuba.
Richard je došao kući sa svojim kćerima, otvorio svoj dnevnik i napisao: “Nakon današnjeg dana, povijest će pamtiti ‘krezubog’ čovjeka kao spomenik hrabrosti.”
Budući da je tenis u to vrijeme bio pretežno bjelački sport, ljudi bi buljili i vikali na crnačku obitelj dok su Richard i njegove kćeri putovali na razne teniske terene na juniorske turnire.
Jednom kada su djevojčice pitale: “Tata, zašto ljudi tako ružno bulje u nas”, on je odgovorio: “Zato što prije nisu navikle viđati tako lijepe ljude.”
Kotač vremena brzo se okrenuo i stranica kalendara naglo se okrenula prema 2000. godini, kada je visoka, mršava crna djevojka krenula na put kako bi igrala u finalu turnira u Wimbledonu, a tisućama kilometara daleko od svog rodnog geta, Richard je promatrao svoje najstarija kći igra na travi pred londonskom elitom, slavnim osobama i plemićima.
Bilo je to vrijeme kada nitko nikada nije vidio tenisača s tako moćnim servisom i brzim radom nogu, niti su ikada čuli tako glasne udarce.
Kao da je svaka lopta tučena i svaka lopta viče od boli jer je igrala žustro.
Kada je djevojčica došla do faze u kojoj je pobjeda bila ispred straha, djevojka je pogledala svog oca koji je stajao na tribinama i koji ju je ohrabrivao da ostvari pobjedu glasno vičući, kao što je uvijek govorio svojim kćerima, “Jednog dana, mi ćemo osvojiti Wimbledon, a to neće biti za nas, to će biti za bespomoćne i siromašne ljude Amerike.”
RICHARDOV 20-GODIŠNJI PLAN BORBE SADA JE DOSIGAO KRITIČNU TOČKU U POVIJESTI.
Dok je protivnička lopta udarila u mrežu, kamere su uhvatile Richarda suznih očiju kako divljački pleše dok je gledao svoju kćer Venus Williams kako osvaja prvu od svojih sedam Grand Slam titula. Tijekom sljedećih nekoliko godina, Richard je također gledao svoju najmlađu kćer Serenu Williams kako osvaja 23 velika turnira i postaje jedna od najboljih tenisačica svih vremena.
Uz sav njihov uspjeh na teniskom terenu, ono što su Venus i Serena proživjele izvan terena je najdojmljiviji dio očevog putovanja.
