‘NIMALO SUMNJE’ Nakon smrti sina Britanka okončala život u švicarskoj ustanovi za potpomognuto umiranje
Pegasos je ustanova za potpomognuto umiranje koja, za razliku od poznatijeg Dignitasa, prihvaća i osobe bez terminalne dijagnoze, uključujući slučajeve teške i dugotrajne psihičke patnje
Britanka Wendy Duffy, 56-godišnja bivša njegovateljica, okončala je svoj život u petak u švicarskoj ustanovi Pegasos, četiri godine nakon smrti svog sina jedinca – događaja koji je, kako je sama govorila, označio trenutak u kojem je iznutra umrla. Za to je platila 10.000 funti (oko 11.600 eura). Njezinu smrt potvrdio je osnivač Pegasosa, Ruedi Habegger, navodeći da je postupak proveden u skladu s njezinim željama te da nije bilo nimalo sumnje u njezinu sposobnost donošenja odluke. Pegasos je ustanova za potpomognuto umiranje koja, za razliku od poznatijeg Dignitasa, prihvaća i osobe bez terminalne dijagnoze, uključujući slučajeve teške i dugotrajne psihičke patnje, što ga ujedno čini i predmetom trajnih etičkih rasprava. Tragedija koja je prethodila njezinoj odluci dogodila se iznenada. Kako je vrlo otvoreno govorila za više medija, njezin sin Marcus, 23-godišnjak, ugušio se komadom hrane koji mu je zapeo u dišnim putevima, što je dovelo do nedostatka kisika u mozgu. Duffy ga je pronašla bez svijesti, odmah ga spustila na pod i započela reanimaciju. Hitna služba ga je prevezla u bolnicu, no unatoč intervenciji i pet dana provedenih na aparatima, nije se oporavio. U razdoblju nakon njegove smrti Duffy je, kaže, učinila sve što je mogla da se oporavi. Uključila se u savjetovanje kroz javni i privatni sustav, prolazila psihoterapiju i bila na terapiji antidepresivima. Istodobno je pokušavala održati strukturu svakodnevice, izlaske, kontakte s obitelji i prijateljima, no osjećaj gubitka nije se smanjivao. -Imam obitelj, prijatelje. Nisam sama. Ali navečer sjedim i razgovaram s Marcusom. Poljubim kutiju s njegovim pepelom i pomislim: “Ne želim biti na ovom svijetu bez tebe” – govorila je. Devet mjeseci nakon sinove smrti pokušala je oduzeti si život predoziranjem. Posljedice su bile teške: dva tjedna provela je na respiratoru, privremeno izgubila funkciju desne ruke, a trajno joj je ostao gubitak osjeta u malom prstu. Nakon otpusta iz bolnice kratko je dobrovoljno boravila na psihijatrijskom odjelu, ali ga je napustila već nakon jedne noći, opisujući ga kao zatvorsko okruženje. Upravo to iskustvo neuspjelog pokušaja, uz dugotrajno liječenje bez osjećaja poboljšanja, bilo je ključno u njezinoj kasnijoj odluci.
Unatoč terapiji, tvrdila je da pomoć nije mogla doprijeti do onoga što opisuje kao trajno stanje unutarnje boli. -Pokušala sam se izliječiti. Možete uzeti sve lijekove, ići na sva savjetovanja. I ja jesam. Ali drugi ne moraju živjeti moj život, a moj je agonija- rekla je. Upravo takvi slučajevi u kojima ne postoji fizička bolest, nego dugotrajna i na liječenje otporna psihička patnja unatoč višestrukim terapijskim pokušajima čine Pegasos iznimkom među švicarskim ustanovama i središtem kontinuiranih etičkih prijepora o granicama potpomognute smrti.
