Bez struje, tekuće vode i uobičajenog školskog života, Kelsey Vanderm odrastala je u šumama američke savezne države Montane. Njezin otac bio je uvjeren da se bliži kraj svijeta, zbog čega je cijelu obitelj pripremao za preživljavanje u slučaju katastrofe.
Dok većina djece odrasta uz školu, prijatelje i svakodnevne aktivnosti, djetinjstvo Kelsey Vanderm bilo je potpuno drukčije. Umjesto života u gradu, odrasla je daleko od civilizacije, u šumama Montane, gdje je njezina obitelj pokušavala živjeti što neovisnije o vanjskom svijetu.
Razlog za takvu odluku bila su uvjerenja njezina oca, koji je proučavajući biblijska proročanstva zaključio da se približava smak svijeta. Vjerovao je kako obitelj mora biti spremna na raspad društva i moguće katastrofe, pa je odlučio napustiti dotadašnji način života.
Kelsey je o tom neobičnom odrastanju govorila u podcastu Dana Beckera, gdje je opisala kako su izgledali njezini dani, koje je obveze imala i koliko je strah od nadolazeće katastrofe utjecao na njezino djetinjstvo.
Život u šumi bez osnovnih pogodnosti
Obitelj se preselila u zabačeni dio Montane, daleko od uobičajenih pogodnosti modernog života. U početku su živjeli u šatoru nalik tradicionalnom tipiju, dok je njezin otac postupno gradio drvenu kolibu koja je postala njihov dom.
Život bez električne energije i tekuće vode zahtijevao je mnogo fizičkog rada. Djeca su odmalena učila praktične vještine potrebne za svakodnevno funkcioniranje, a njihovi zadaci uključivali su mužnju koza, cijepanje drva i prikupljanje hrane iz vlastitih vrtova.
Kelsey je odrasla u velikoj obitelji. Njezin otac imao je ukupno 20 djece s nekoliko različitih žena, a samostalnost i sposobnost preživljavanja bile su među najvažnijim vrijednostima kojima ih je pokušavao naučiti.
Za razliku od nekih ljudi koji se pripremaju za moguće katastrofe gomilanjem konzervirane hrane ili izgradnjom skloništa, njezin je otac naglasak stavljao na praktične vještine i mogućnost života bez pomoći sustava.
Pripreme za katastrofu bile su dio svakodnevice
Život u izolaciji nije se svodio samo na rad na imanju. Djeca su morala sudjelovati i u posebnim vježbama koje su ih trebale pripremiti za slučaj da se očev crni scenarij ostvari.
Kelsey je otkrila da su morali pripremati torbe za hitne slučajeve i komplete za preživljavanje, natovariti ljame te uvježbavati što učiniti ako dođe do katastrofe.
Takve aktivnosti za njih nisu bile tek igra ili povremena vježba. Budući da je njihov otac bio uvjeren da bi se smak svijeta mogao dogoditi u bilo kojem trenutku, pripreme su bile sastavni dio obiteljskog života.
Djevojčica je tako odrastala s osjećajem da se iza svakodnevnih obveza krije mogućnost iznenadne opasnosti. Umjesto bezbrižnog djetinjstva, velik dio njezine svakodnevice bio je obilježen očekivanjem događaja koji bi mogao promijeniti cijeli svijet.
Čak je i odlazak u školu izazivao strah
Kada je Kelsey poželjela napustiti izolirani život i pohađati srednju školu, otvorila joj se mogućnost upoznavanja svijeta koji je dotad poznavala samo izdaleka.
Međutim, očev strah od nadolazeće katastrofe nije nestao. Naprotiv, nastavio joj je davati detaljne upute o tome kako se treba ponašati ako primijeti znakove opasnosti.
Prema njezinu svjedočenju, savjetovao joj je da tijekom putovanja sjedi pokraj prozora i promatra okolinu. Ako bi ugledala vojnike ili pripadnike specijalnih postrojbi, trebala je odmah pobjeći prema brdima.
Takva upozorenja dodatno su pojačavala njezinu zabrinutost. Dok su njezini vršnjaci razmišljali o školskim obvezama, prijateljima i uobičajenim tinejdžerskim problemima, Kelsey je morala razmišljati i o mogućnosti da bi se svijet mogao raspasti svakog trenutka.
„Mislila sam da bi mi sutra mogao biti posljednji dan”
Kelsey je priznala da su očeva uvjerenja ostavila dubok trag na njezinu osjećaju sigurnosti. Njegova čvrsta uvjerenost da se približava katastrofa utjecala je na način na koji je doživljavala svijet i vlastitu budućnost.
Stalno je razmišljala o mogućnosti da će se dogoditi nešto strašno, a osjećaj neizvjesnosti pratio ju je tijekom odrastanja.
U razgovoru je opisala kako je bilo živjeti uz osobu koja je bila uvjerena da će obitelj biti ugrožena i da bi se svijet mogao promijeniti preko noći. Takav način razmišljanja nije oblikovao samo njihove odluke o stanovanju i svakodnevnim obvezama nego i emocionalno iskustvo djece.
Za Kelsey je najveći teret bio upravo strah koji je pratio njezino djetinjstvo. Nije se radilo samo o životu bez modernih pogodnosti, nego o odrastanju uz stalno očekivanje katastrofe.
Djetinjstvo koje je oblikovalo njezin pogled na svijet
Priča Kelsey Vanderm pokazuje koliko obiteljska uvjerenja mogu utjecati na odrastanje djece i njihove predodžbe o svijetu.
Život u prirodi može razviti samostalnost, praktične vještine i sposobnost snalaženja u zahtjevnim uvjetima. Međutim, kada je takav način života vođen stalnim strahom od nadolazeće katastrofe, iskustvo može biti znatno složenije od jednostavne priče o životu izvan civilizacije.
Kelseyino iskustvo otvara pitanje granice između pripreme za nepredviđene situacije i odrastanja pod pritiskom uvjerenja da je opasnost uvijek iza ugla.
Njezino svjedočanstvo ujedno podsjeća da djeca ne biraju okolnosti u kojima odrastaju, ali posljedice tih okolnosti mogu osjećati još dugo nakon što napuste obiteljski dom.
Za Kelsey izlazak iz izolacije nije značio samo upoznavanje modernog života. Značio je i suočavanje sa svijetom koji je godinama promatrala kroz prizmu straha te postupno stvaranje vlastitog pogleda na stvarnost.
