Dijabetes (šećerna bolest) je poremećaj metabolizma karakteriziran kroničnom hiperglikemijom (povišenom razinom šećera u krvi) zbog poremećenog izlučivanja inzulina, djelovanja inzulina ili oboje.
Prije nego što je inzulin otkriven 1921. godine, ljudi s dijabetesom tipa 1 nisu dugo živjeli; bez adekvatne terapije doktori nisu mogli da učine mnogo. Nesposobni da metaboliziraju šećer iz ugljikohidrata u svojoj ishrani, pacijenti su postajali slabi i mršavi sve dok, zbog proizvodnje toksičnih spojeva poznatih kao ketoni , nisu pali u komu i umrli. Najefikasniji tretman je bio postavljanje pacijenata sa dijabetesom na vrlo stroge dijete sa minimalnim unosom ugljenih hidrata. To je pacijentima moglo pružiti nekoliko dodatnih godina života, ali dugoročno je prognoza bolesti bila loša. Stroge dijete (neke su propisivale samo 450 kalorija dnevno!) ponekad su čak uzrokovale da pacijenti umru od gladi.
Djelovanje inzulina
Inzulin je po svojoj prirodi hormon od krucijalne važnosti koji proizvodi gušterača u beta-stanicama, a ima ulogu ključa za propuštanje šećera (glukoze) u stanice.
Kod dijabetesa gušterača proizvodi premalo inzulina da bi omogućila da sav šećer koji unesemo hranom iz krvi pređe u mišiće i druge stanice koje proizvode energiju. Ako šećer ne može ući u stanice i biti iskorišten nakuplja se u krvi.
Hronologija otkrića inzulina
Unazad više od 100. godina, godine 1889., dva njemačka istraživača, Oskar Minkowski i Joseph von Mering, otkrili su da nakon što je psima uklonjena žlijezda gušterača, životinje razvijaju simptome dijabetesa što ubrzo rezultira smrću. Nakon potpune pankreatektomije kod psa, istraživači su primijetili kako se muhe i drugi insekti hrane urinom psa. Ovo je bio rani trag da je pankreas igrao važnu ulogu u metabolizmu glukoze. To je dovelo do ideje da je gušterača mjesto gdje se proizvode “pankreasne supstance” (inzulin). Kasniji eksperimentatori suzili su ovu pretragu na Langerhansove otočiće (naziv za nakupine specijaliziranih stanica u pankreasu). Otočići su dobili naziv po Paulu Langerhansu, studentu medicine u Njemačkoj, koji je godine 1869. identificirao nepravilno oblikovana ostrva ćelija u pankreasu. Godine 1910. Sir Edward Albert Sharpey-Shafer je sugerirao da samo jedna kemikalija nedostaje pankreasu kod ljudi s dijabetesom. Odlučio je nazvati ovu hemijsku supstancu inzulin, što dolazi od latinske reči insula, što znači „ostrvo“.
Na pravom tragu je bio i Georg Zuelzer
Godine 1908., njemački doktor Georg Zuelzer je pokazao da ekstrakti gušterače ne samo da mogu smanjiti šećere i ketone u urinu šest dijabetičara, već i izvući barem jednog od tih pacijenata iz dijabetičke kome. Nazivajući svoj preparat “Acomatol”, Zuelzer je bio toliko siguran u njegovu efikasnost u liječenju dijabetesa da je čak i prijavio patent za njega. Izbijanjem Prvog svjetskog rata u ljeto 1914. Zuelzerovo istraživanje inzulina naglo je zaustavljeno.
Nada na pomolu
Godine 1921. mladi hirurg po imenu Frederick Banting i njegov pomoćnik Charles Best shvatili su kako izdvojiti inzulin iz gušterače psa. Skeptične kolege su rekli da tvar izgleda kao “thick brown muck” (gusta smeđa prljavština), ali malo su znali da će to dovesti do nade i života za milione ljudi sa dijabetesom.
Sa ovom mutnom tvari, Banting i Best održali su na životu još jednog psa s teškim dijabetesom 70 dana – pas je uginuo tek kada više nije bilo ekstrakta. Ovim uspjehom, istraživači su, uz pomoć kolega J.B. Collipa i Johna Macleoda, otišli korak dalje. Razvijen je rafiniraniji i čistiji oblik inzulina, ovoga puta iz pankreasa goveda.
Prvi pacijent koji je primio inzulin
Januara 1922. Leonard Thompson, 14-godišnji dječak koji je umirao od dijabetesa u bolnici u Torontu, postao je prva osoba koja je primila injekciju inzulina. U roku od 24 sata, Leonardov opasno visok nivo glukoze u krvi pao je na skoro normalne nivoe. Rezultati liječenja prvih 50 pacijenata inzulinom u Torontu naglašavaju zaista dramatičan klinički odgovor ove terapije koja spašava život.
Nobelova nagrada
Vijest o inzulinu proširila se svijetom poput munje. Zbog svog otkrića godine 1923. Banting i Macleod su dobili Nobelovu nagradu za medicinu, koju su podijelili s Bestom i Collipom.
Serijska proizvodnja
Ubrzo nakon toga, medicinska firma Eli Lilly započela je veliku proizvodnju inzulina. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je bilo dovoljno inzulina za opskrbu cijelog sjevernoameričkog kontinenta. U decenijama koje su uslijedile, proizvođači su razvili niz inzulina sporijeg dejstva, od kojih je prvi predstavljen od Novo Nordisk Pharmaceuticals, Inc., 1936. godine.
Od životinjskog do humanog inzulina
Inzulin iz goveda i svinja se godinama koristio za liječenje dijabetesa i spasio milione života, ali nije bio savršen, jer je kod mnogih pacijenata izazivao alergijske reakcije. Prvi genetski modificirani, sintetički “ljudski” inzulin proizveden je 1978. godine korištenjem bakterije E. coli za proizvodnju inzulina. Eli Lilly je 1982. godine je počeo s prodajom prvog komercijalno dostupnog biosintetskog humanog inzulina pod robnom markom Humulin.
Inzulin sada dolazi u mnogim oblicima, od običnog humanog inzulina identičnog onome što tijelo proizvodi samo, do ultra brzog i ultradugo djelujućih inzulina.
Zahvaljujući decenijama istraživanja i doprinosu velikog broja znanstvenika, osobe sa dijabetesom mogu birati između različitih formula i načina uzimanja inzulina na osnovu svojih ličnih potreba i načina života. Od Humaloga do Novologa i inzulinskih olovaka do pumpi, inzulin je prešao dug put. Možda nije lijek za izliječenje dijabetesa, ali je bukvalno spasilac života.
