Nakon čaja, pivo je najčešće konzumiran napitak na svijetu, a mnogi bez ovoga zlaćanog nektara ne mogu ni zamisliti kraj radnog tjedna. Ako se i vi ubrajate među njih, svidjet će vam se podatak da je vaša omiljena kapljica odigrala uistinu važnu ulogu u povijesti čovječanstva.
Čudesni napitak
Prije otprilike pedeset tisuća godina, naši preci živjeli su nomadskim životom. Lovili su divljač i ribu, skupljali jestive biljke i školjke, a privremena zakloništa tražili su u špiljama i šatorima od životinjske kože. No, prije otprilike dvanaest tisuća godina, došlo je do radikalne promjene.
Ljudi na Bliskom istoku napustili su lovačko-skupljački način iz paleolitika te počeli obrađivati zemlju, nastanjujući se u selima koja su se kasnije razvila u prve gradove. Vodu, jedino piće koje je paleolitički čovjek poznavao, dijelom je zamijenio jedan novi, naoko čudesni napitak. Proizvodio se od ječma i pšenice, žitarica koje su se prve počele planski saditi i obrađivati, a s vremenom je postao središnji element društvenog, vjerskog i gospodarskog života te je ubrzao napredak ranih civilizacija. Govorimo, dakako, o pivu.
Piktogram iz Mezopotamije
Ne zna se kad je prvo pivo proizvedeno no, sudeći po piktogramu iz Mezopotamije koji prikazuje dvije osobe kako piju ovaj napitak uz glinenog vrča, na Bliskom istoku se konzumiralo četiri tisućljeća prije Krista. Jasno je, međutim, da je širenje piva bilo usko povezano s kultivacijom žitarica od kojih se proizvodilo te prihvaćanjem zemljoradnje.
Isprva, žitarice su korištene samo kao hrana. Nisu se mogle jesti sirove, pa su se drobile i namakale u vodi, a potom zagrijavale na vatri. Ubrzo se otkrilo da se, za razliku od ostalih namirnica, mogu uskladištiti mjesecima pa čak i godinama, što je potaknulo razvoj oruđa i tehnika za njihovo skupljanje, preradu i skladištenje u dubokim jamama. Bili su to, istinabog, teški fizički poslovi, no itekako isplativi – pružali su sigurnost u periodima oskudica.
Od fermentacije do civilizacije
Upravo mogućnost skladištenja žitarica poticala je nekadašnje lovce i skupljače da se nasele na jednome mjestu. Tako su nastale prve naseobine. Sastojale su se od jednostavnih okruglih koliba s krovovima koje su podupirali drveni stupovi, a obično su imale ognjište i kamenjem popločan pod.
Žitarice postaju osobito cijenjene kad je otkriveno njihovo neobično svojstvo: kaša zrnja, natopljenog nekoliko dana, počela bi se pjeniti i biti opojna. Drugim riječima, pretvarala se u pivo. Dakako, naši preci nisu znali da su za tajanstvenu preobrazbu zaslužne prirodne kvaščeve gljivice, koje su šećer u kaši fermentacijom pretvarale u alkohol. Taj proces objašnjavali su magijom.
Pedeset nijansi pive
Nakon slučajnog otkrića piva, njegova kvaliteta poboljšavala se metodom pokušaja i pogreške. Primjerice, pokazalo se da je pivo jače što je duže ostavljeno da fermentira, a drevni pivari shvatili su i da višestruko korištenje iste bačve za vrenje donosi pouzdanije rezultate (nikakvo čudo, znamo li da se kvaščeve gljivice nastanjuju u pukotinama bačve). Ubrzo su u napitak počeli dodavati začine, bobičasto voće, med i trave, obogaćujući njegov okus. U kasnijim egipatskim spisima spominje se barem sedamnaest vrsta piva, a u onima iz Mezopotamije preko dvadeset.
Pivo je otpočetka imalo važnu ulogu kao društveno piće. Iz iste posude ispijalo ga je više ljudi, najčešće na slamku od trske. Sposobnost piva da omami čovjeka i promijeni mu svijest neolitičkom se čovjeku činila čarobnom. Ovaj napitak smatran je stoga darom bogova (Egipćani su, primjerice, vjerovali da ga je otkrio Oziris, bog poljoprivrede i gospodar zagrobnog carstva). Logično je stoga bilo ponuditi ga kao vjersku žrtvu. Koristilo se u obredima plodnosti Sumerana i Egipćana; Inke su ga žrtvovale izlazećem Suncu u zlatnoj šalici ili pak prolijevale na tlo kao ponudu bogovima Zemlje; Azteci su ga posvećivali božici plodnosti Majahuel, a piva od prosa i riže u Kini su se koristila pri sahranama.
