Murphyjev zakon, kod nas često Marfijev, kaže otprilike ovo: ako nešto može poći po zlu, poći će. Nije zakon fizike. Nema konstante, nema pokusa koji ga dokazuje, nema jedinice. Ipak ga ljudi drže točnijim od mnogih stvari koje jesu u udžbeniku. Zato što ga svaki dan vide. Tost padne maslacem nadolje. Kabel uđe u utičnicu naopako. Kiša počne kad je čovjek na sredini raskrižja.
Ta slika je došla kasnije. Sam zakon nije počeo u kuhinji.
Raketne saonice, 1949.
Na Edwardsovu poligonu u Kaliforniji američko je zrakoplovstvo mjerilo što naglo usporenje radi čovjeku. Projekt se zvao MX981. Saonice s raketnim motorom, nadimka Gee Whiz, jurile su trakom brže od 300 kilometara na sat i stale u manje od sekunde. Na njima je sjedio liječnik John Paul Stapp. Htio je znati koliko G-sila pilot podnese prije nego što tijelo odustane.
Mjerenje je trebalo senzore na pojasevima. Njih je složio kapetan Edward A. Murphy mlađi, inženjer s Wright Fielda, diplomac West Pointa, veteran Drugog svjetskog rata. Senzor se mogao spojiti na dva načina. Jedan je mjerio. Drugi je šutio.
Nakon vožnje instrumenti su pokazali nulu. Svi spojevi bili su na krivoj strani. Murphy, po sjećanju kolege Georgea Nicholsa, rekao je otprilike: ako postoji način da se to napravi krivo, on će to tako i napraviti. Mislio je na tehničara. Nichols je tu rečenicu prozvao Murphyjevim zakonom. Točne riječi nema na vrpci. Ima ih više verzija, i sve idu na isto.
Stapp ga je iznio novinarima
Murphy je gunđao u hangaru. Ime je iz hangara iznio Stapp. Na konferenciji za novinare, kad su ga pitali kako na takvom pokusu nitko nije poginuo, rekao je da rade po Murphyjevu zakonu. Njegova javna verzija kraća je i oštrija: ako išta može poći po zlu, poći će.
U laboratoriju to nije bila šala o sudbini. Bila je uputa za konstrukciju. Ako se dio može ugraditi naopako, netko će ga ugraditi naopako. Zato ga nacrtaj tako da naopako ne može ući. Zakon nije opravdanje za kvar. Zakon je razlog da se kvar predvidi prije nego što saonice krenu.
Od pojasa do tosta
Iz zrakoplovstva rečenica je izašla u javnost, pa se rastegnula. Britanci imaju rođaka, Sodov zakon, isti uzdah drugim imenom. Kasnije su došle dopune koje zvuče mudrije nego što jesu: poći će po zlu u najgorem trenutku, pred najviše svjedoka, i to onaj dio koji ste baš provjerili.
Kućnu slavu donijela je knjiga. Arthur Bloch je 1977. objavio Murphyjev zakon i druge razloge zašto stvari pođu krivo, zbirku posljedica, dosjetki i varijacija. Odjednom je zakon imao obitelj. Tost s maslacem ušao je u tu obitelj kao najkraća demonstracija. Nije iz 1949. Dobar je zato što ga svatko može ponoviti, i zato što maslac stvarno češće završi dolje. Ne zato što svemir mrzi doručak. Zato što je masa na jednoj strani, a stol nizak.
Što s njim raditi
Kao fizika, ne vrijedi. Kao navika, vrijedi. Prije nego što nešto pustite u svijet, pitajte se na koji način to čovjek može složiti krivo, jer će netko, umoran, u petak, složiti baš tako. Onda zatvorite taj put. Utikač koji ulazi samo na jednu stranu. Poklopac koji ne štima ako je senzor okrenut. Popis koji se ne da preskočiti.
Murphy nije tvrdio da je svijet zao. Tvrdio je da je čovjek brz, a spoj ima dvije strane. Stapp je od toga napravio pravilo da se živi i kad saonice stanu u jednoj sekundi. Sve ostalo, kiša, tost, red na šalteru, samo je narod prepoznao isti mehanizam u manjem mjerilu.




