Danas je petak, 13. studenoga. Datum je običan. Priča oko njega nije. Strah ima ime dulje od dana, a sam dan nema ništa oštrije od bilo kojeg drugog petka. Ono što ljudi obilježavaju nije staro koliko legenda želi. Složeno je, kasno, i iz tuđih žanrova.

Dva straha koja nisu išla zajedno

Petak je bio loš dan mnogo prije trinaestice. U 14. stoljeću Chaucer u Canterburyjskim pričama samo zabilježi da je sva nesreća pala u petak, i ne objašnjava zašto. Kasnije će kršćanska priča dati razlog koji se pamti: raspeće je bilo u petak. To petak ne čini prokletim u kalendaru. Čini ga danom koji priča već drži tamnim.

Trinaestica ide drugim putem. Za stolom Posljednje večere sjedi trinaest, a trinaesti je Juda. U nordijskom mitu bogova je dvanaest, dok Loki ne sjedne kao nepozvan trinaesti i dok Baldr ne padne. Lijepe su to priče za broj koji ljudi ionako zaobilaze. Nisu zapis o tome da je petak trinaesti, kao datum, ikome tada bio osobit.

Folkloristi su tu jasni. Nema traga da je spoj petka i broja 13 držan osobito nesretnim prije 19. stoljeća. Sve starije je ili petak, ili trinaest, ili naknadno lijepljenje.

Kad se spoj prvi put napiše

Najraniji poznati zapisi dolaze iz Francuske, i oba su iz 1834. U časopisu Revue de Paris talijanski markiz de Salvo, u tekstu o dvorcu Carini, stavi rečenicu da nesreću uvijek donose petci i broj 13. Iste godine, u komadu Les Finesses des Gribouilles, lik kaže da je rođen u petak, 13. prosinca 1813., i da otud sve njegove nesreće. To je još uvijek književnost, ne narodni običaj. Ali netko je već mogao izgovoriti oba zajedno i očekivati da ga se razumije.

Na engleskom se spoj vidi kasnije, uz smrt. Gioachino Rossini umro je u petak, 13. studenoga 1868. Henry Sutherland Edwards, u biografiji, primijeti da je neobično što je otišao baš toga dana, ako je istina da je, kao mnogi Talijani, petak držao lošim danom, a trinaest lošim brojem. Edwards ne izmišlja praznovjerje. Pretpostavlja da čitatelj već zna za oba, i da ih vrijedi spojiti u jednoj rečenici.

Krajem 19. stoljeća u New Yorku kapetan William Fowler osnuje Thirteen Club, društvo koje je praznovjerje htjelo slomiti tako da ga radi pred svjedocima. Za stolom ih je sjedilo trinaest, sol se prosipala, kišobrani otvarali u kući. Među počasnim članovima bili su i američki predsjednici, među njima Grover Cleveland i Theodore Roosevelt. Klub je dokaz da je strah već bio dovoljno jak da se isplati rugati mu se.

Roman koji je dan prodao

Godine 1907. Thomas William Lawson, burzovni špekulant, objavi roman Friday, the Thirteenth. Broker u njemu iskoristi tuđi strah i u petak trinaesti zatrese Wall Street, da bi sam zaradio. To nije gotički roman o dvorcu. To je financijski triler, i baš zato je prošao dalje od salona. Datum je postao zaplet. Zaplet se pamti bolje od običaja.

Otad se petak 13. može obilježavati, ne samo preživjeti. Ima ime, ima priču, ima čovjeka koji na njemu nešto namjerno radi.

Templari, i zašto tu priča kasni

U petak, 13. listopada 1307., ljudi Filipa IV. uhitili su templare po Francuskoj. Red je bio bogat, kralj dužan, optužbe za herezu poslužile su da se uzme blagajna. Mnogi su kasnije smaknuti. Datum je stvaran. Veza s praznovjerjem nije srednjovjekovna. Nema je u zapisima onog stoljeća kao objašnjenje lošeg petka. U 20. stoljeću netko je spojio dvije gotove priče, progon reda i već postojeći strah od datuma, i dobio podrijetlo koje zvuči starije nego što jest.

Tu je vezu u široki opticaj gurnuo roman, opet. Da Vincijev kod Dana Browna, 2003., triler koji templare, petak i trinaesticu stavi u istu zavjeru. Povijest ostaje 1307. Praznovjerje ostaje 19. stoljeće. Roman je samo dao ljudima kraću verziju, onu koja staje u jednu rečenicu.

Gotičko, pa horor

Gotički ukus voli datum koji već znači. Dvorac Carini, kći, petak, trinaest: to je scena, ne kalendar. Kiša, ljestve, crna mačka, napuklo zrcalo, sat koji odbija broj kojeg na brojčaniku nema. Ništa od toga ne proizlazi iz 13. listopada 1307. Proizlazi iz načina na koji 19. stoljeće slaže strah u sliku.

Film je tu sliku pretvorio u franšizu. Friday the 13th, 1980., camp uz jezero, nož, majka koja osvećuje utopljenog sina. Hokejaška maska, ona koju svi pamte, dolazi tek u nastavcima. Prvi film nije ni trebao masku. Trebao je datum na plakatu. Poslije njega petak 13. više nije samo dan kad se ne putuje. To je dan koji žanr posudi, pa ga publika vrati kalendaru, napola u šali.

Što se zapravo obilježava

U godini takav petak padne jednom, dvaput ili triput. Ništa u brojkama ne kaže da je oštriji od drugih. Hoteli preskoče kat. Netko ne leti. Netko ide baš zato. Thirteen Club je to radio još prije filma: sjeo za stol od trinaest i čekao da se ništa ne dogodi.

Obilježavanje, dakle, nije drevni obred. Petak je došao iz vjere i iz Chaucera. Trinaest iz stola za kojim netko ustane i izda. Spoj iz francuskih stranica 1834. i iz biografije jednog skladatelja. Širenje iz burzovnog romana. Hladnoća iz kina. Templari su u priču ušli posljednji, iako se na kalendaru čine prvi.

Danas je opet taj datum. Kiša nije obavezna. Mačka nema mišljenje. Sat na zidu i dalje ima dvanaest brojeva, čak i kad ga priča tjera da pokazuje trinaest.