Pet zagonetki na crnom jezeru

Luka Sitnić nije volio put. Volio je stol, toplu juhu i to što zna gdje mu je krevet. Ali mlinaru je trebalo brašno s one strane Sivih vijenaca, a stari put je vodio okolo tri dana. Rekli su mu da postoji kraći, ako magla nije spuštena. Magla je bila spuštena. Luka je ipak krenuo, s fenjerom i s kruhom u džepu, jer mu je bilo neugodno vratiti se praznih ruku.

Staza je nestala oko podneva. Pod njim je puknuo mahovina, pa kamen, pa zrak. Kad je prestao kliziti, fenjer je još gorjeo. Pred njim je stajalo jezero crno kao tinta, a sa stropa su visjele sige. Na stijeni usred vode sjedio je čovjek tanak kao korijen, mokre kose, s ribljom kosti u ruci.

„Novi glas”, rekao je čovjek. „Dugo nisam čuo novi. Ja sam Šušanj. Tako me voda zove. Ako hoćeš izlaz, igramo. Ja pitam, ti pitaš. Tko prvi ne zna, gubi. Ako ti izgubiš, ostaješ dok fenjer ne umre, da pećina nije tiha. Ako ja izgubim, pokazat ću ti pukotinu kroz koju magla ulazi. Ona vodi gore.”

Luka je htio reći da ne igra. Onda je pogledao zid iza sebe. Nije bilo mjesta kuda se popeo. Sjeo je na kamen i stavio fenjer među njih, koliko je ruka dosegla.

Prva

Šušanj nije ni podigao glavu. „Što ima korijen u tami, cvijet na svjetlu, i ne raste iz zemlje?”

Luka je mislio na gljivu, na svijeću, na san. Fenjer je pucketnuo. Sjetio se majke, koja je pričala istu priču svake zime, i kako je priča u tami bila dulja nego ujutro.

„Sjećanje”, rekao je.

Šušanj je kimnuo, kao da mu je žao što je odgovor točan.

Druga

„Što brojiš dok moliš da stane”, rekao je Luka, „a kad stane, moliš da krene?”

Voda je kucala o stijenu. Šušanj je stavio dlan na prsa, ne na svoje, nego u prazno, tamo gdje bi sjedio sugovornik da je bliže.

„Srce.”

Treća

„Dižem kaput, a nemam ruke”, rekao je Šušanj. „Gasim plamen, a ne diram fitilj. Što sam?”

Luka je osjetio hladnoću na vratu prije nego što je čuo odgovor u sebi. Fenjer se nagnuo, iako ga nitko nije taknuo.

„Propuh.”

Negdje iznad njih, vrlo visoko, magla je ušla i izašla, kao da pećina diše.

Četvrta

Luki je kruh u džepu bio tvrd. Pomislio je na sve što čovjek na stijeni više nema.

„Što jedeš svaki dan, a svaki si dan lakši?”

Šušanj dugo nije odgovorio. Kroz prste mu je curila voda. Kad je progovorio, glas mu je bio tiši od igre.

„Nadu.”

Luka je požalio što je pitao. Pravila nisu imala mjesto za žaljenje. Šušanj je to znao prije njega. Ispravio se na stijeni, ljut što je znao odgovor.

Peta

„Što vidi onaj tko nema oči”, rekao je Šušanj, „a slijepi onoga tko ih širom otvori?”

To je bilo lako, i zato opasno. Luka je umalo rekao san. Onda je ugasio misao i ostavio fenjer da radi što radi.

„Tama.”

Šušanj se prvi put nasmiješio. Nije bio lijep osmijeh. Bio je osmijeh nekoga tko je dugo sam.

Šesta, i zadnja

Luka je gledao stijenu, kost, vodu. Ništa od toga nije mogao pitati a da Šušanj već ne zna. Morao je pitati nešto što živi samo izvan pećine.

„Što stane između dva daha, a teže je od kamena na kojem sjediš?”

Šušanj je nabrojao, polako, kao čovjek koji prebire mrežu. „Strah. Kletva. Ime.” Zastao je. „Tišina.”

„Tišina je blizu”, rekao je Luka. „Nije to. Odluka. Moja. Da uđem u maglu, umjesto da se vratim. Stala je između dva daha, pred šumom. Teža je od tvog kamena, jer me još drži ovdje.”

Šušanj je šutio onoliko koliko treba da se igra prizna gotovom. Pravilo je bilo njegovo. Nije ga slomio.

Pokazao je bradom uvis, lijevo od najdulje sige. „Tamo. Ne gledaj u fenjer. Gledaj kuda zrak miriše na bor. Magla će te lagati još dvaput. Treći put je izlaz.”

Luka je ustao. Kruh je ostavio na kamenu, ne kao cijenu, nego zato što mu je bilo nelagodno pobijediti gladna čovjeka i odnijeti i zadnji obrok.

„Kako si se zvao”, pitao je, „prije nego što te voda prozvala?”

Šušanj ga nije pogledao. „To nije bila zagonetka. Zato ne moram odgovoriti.”

Luka se popeo prema pukotini. Fenjer je dolje još gorjeo, mala žuta rupa u crnilu, i na vodi se lomila u crtice. Negdje iznad, vjetar je gasio plamen a da ga nije dirnuo. Treći put je zrak mirisao na bor. Luka je izašao u maglu, koja je i dalje lagala, samo više nije imala pećinu da je drži.

Na stijeni je ostao kruh. I čovjek koji zna sve odgovore, osim onih koji se dogode između dva daha, vani.