Milgramov eksperiment je pokus o poslušnosti. Stanley Milgram ga je 1961. izveo na Yaleu, a 1963. objavio pod naslovom o ponašanju u poslušnosti. Pitanje je bilo jednostavno i teško: hoće li običan čovjek nanijeti bol drugome samo zato što mu čovjek u kuti kaže da nastavi. Odgovor koji se pamti glasi: većina hoće. Rečenica kojom se to kasnije pravda, „samo smo slijedili naredbe”, nije nastala u toj sobi. Milgram je baš nju došao da provjeri.

Šta je Milgramov eksperiment

Učesnicima je rečeno da je riječ o pamćenju i kazni. Dvojica ulaze. Žrijebom, namještenim, jedan postaje učitelj, drugi učenik. Učenik je glumac. Udari struje nisu pravi. Učitelj to ne zna. Pred njim je aparat s prekidačima od 15 do 450 volti, u koracima od 15. Natpisi idu od slabog udara do oznake opasno, a posljednja dva prekidača nose samo znakove da je dalje već previše.

Učenik sjedi u drugoj sobi. Za svaki pogrešan odgovor učitelj ide jedan prekidač više. Isprva se čuje negodovanje. Oko 150 volti učenik traži da se stane. Kasnije viče. Poslije 300 više ne odgovara. Tišina u pokusu ne znači kraj. Eksperimentator, miran čovjek u sivoj kuti, ima četiri rečenice, redom sve tvrđe: nastavite, pokus to zahtijeva, apsolutno je neophodno, nemate drugi izbor.

Tu je kvaka. Papir koji je čovjek potpisao kaže da smije otići. Glas ispred njega kaže da ne smije. Većina ostane da sluša glas.

Samo smo slijedili naredbe

Iste godine u Jerusalimu sudi se Adolfu Eichmannu. Odbrana je poznata: nije on smislio zločin, izvršavao je naređenja. Milgram nije vjerovao da je to osobina nekoliko ljudi u uniformi. Htio je vidjeti šta uradi čovjek iz New Havena, plaćen sa četiri i po dolara, kad mu univerzitet stavi aparat u ruke i kaže da je odgovornost na kući, ne na njemu.

U toj, najpoznatijoj verziji, bilo je 40 muškaraca. Niko nije stao prije 300 volti. Dvadeset šestoro, 65 posto, došlo je do posljednjeg prekidača. Nisu to radili hladno. Znojili su se, smijali nervozno, pitali ko će odgovarati ako se čovjeku nešto desi. Onda su, kad im je rečeno da odgovara kuća, pritisnuli dalje.

Zato rečenica „samo smo slijedili naredbe” u ovom pokusu nije opravdanje. Ona je nalaz. Ljudi jesu slijedili. I jesu znali da im je neugodno. Znanje i korak nisu bili isto.

Kad poslušnost padne

Milgram nije stao na jednoj sobi. U kasnijim varijantama broj se mijenjao, i baš te promjene više kažu od jednog procenta.

Ako učitelj mora učeniku sam pritisnuti ruku na ploču, do kraja ode oko 30 posto. Ako naredba stiže telefonom, a eksperimentator nije u sobi, poslušnost padne na otprilike petinu. Ako dvojica autoriteta stanu jedan nasuprot drugome i ne slože se, skoro svi stanu. Ako pored učitelja sjedne neko ko odbije, lakše je odbiti i njemu. Yale nije bio čarolija: i u običnoj kancelariji u Bridgeportu velik dio ljudi otišao je daleko, malo manje nego na univerzitetu.

Poslušnost, dakle, nije crta karaktera koju nosite kući kao grupu krvi. Zavisi od blizine žrtve, od toga je li autoritet u sobi, i od toga ima li još neko ko prvi kaže ne.

Šta pokus ne dokazuje

Ne dokazuje da je 65 posto ljudi spremno ubiti. Udari su bili lažni, soba je bila laboratorija, a čovjek u kuti predstavljao je nauku, ne državu s puškom. Ko iz ovih brojeva izvuče da su „ljudi čudovišta”, promašio je poentu. Poenta je uža i opasnija: mali koraci, tuđa odgovornost i pristojnost prema autoritetu odvedu dalje nego što čovjek ujutro misli o sebi.

Milgram je to zvao agentskim stanjem. Čovjek sebe vidi kao sredstvo, a ne kao autora djela. Kasnija psihologija tu riječ drži labavom. Bolje objašnjenje je niza: prvi udar je sitan, svaki sljedeći samo za nijansu veći, a odustati znači priznati da su i prethodni bili krivi. Uz to ide pravilo da se gospodina u kuti ne prekida.

Kritike, i da li bi se to desilo danas

Pokus je i etički problem. Ljudi su prevareni. Dio njih izašao je potresen. Rečeno im je da smiju stati, a onda im je rečeno da ne smiju. Poslije Milgrama pravila za istraživanja sa ljudima zato su tvrđa: obmana se mjeri, pravo na odustajanje mora biti stvarno, šteta se ne opravdava zanimljivim rezultatom.

Ni brojka nije svetinja. Arhivski rad, među inim knjiga Gine Perry, pokazao je da je zapis iz laboratorije neuredniji od kasnije priče. Dio učesnika sumnjao je da udari nisu pravi. Milgram je u javnosti ostavio čistiju sliku nego što je soba bila. To ne briše 26 od 40. Traži da se procent čita s rezervom, ne kao prirodni zakon.

Jerry Burger je 2009. pokus djelimično ponovio i stao na 150 volti, na prvoj jasnoj molbi da se prestane. Kod Milgrama je oko 82 posto nastavilo poslije te tačke. Kod Burgera oko 70 posto. Razlika nije bila dovoljna da se kaže da je poslušnost nestala. Muškarci i žene nisu se razlikovali.

Čemu danas služi ta rečenica

„Samo smo slijedili naredbe” i dalje se čuje tamo gdje neko hoće da skine ime sa djela i ostavi samo funkciju. Milgramov eksperiment ne kaže da je ta rečenica laž. Kaže da je nepotpuna. Naredba je bila stvarna. Ruka na prekidaču također. Između njih stajao je trenutak u kojem je čovjek mogao ustati, i u kojem je većina ostala sjediti jer je soba bila uređena tako da ustajanje izgleda kao neposluh, a ne kao izbor.

Vaga u toj priči nije metafora za sud koji će sve izmjeriti umjesto nas. Na jednom tasu je čovjek koji ne vidi kuda ide korak. Na drugom je hrpa papira tanja od njega, i ipak drži tas u visini. Papir ne pritiska sam. Neko ga drži važnijim od glasa iz druge sobe.