U Bosni se i danas kaže: „Pritiska me mora.” Nije to ukras. Tako se imenovalo buđenje u kojem je soba tu, tijelo nije, a na grudima sjedi težina koje nema. Strah, nemoć i manjak daha stali su u jednu imenicu. Iza nje stoji biće starije od rečenice.

Ko je Mora

Mora je, u slavenskoj i balkanskoj predaji, noćni dolazak. Ne vojska, ne zmaj, ne kućni duh koji čuva prag. Ona dolazi usnulome. Ne čuje se korak. Ne vidi se jasno lice. Osjeti se hladnoća, pa pritisak, pa nemogućnost da se vikne ili digne ruka. U mnogim kazivanjima ona je sjena žene, raspuštene kose, više magla nego tijelo. Oči, ako ih priča uopšte da, nisu pogled. Prije su žar koji se gasi.

Predaja je ne drži uvijek stranom. Često je duša žive žene iz istog mjesta, žene koja i sama ne zna da noću izlazi. Ulazi kroz ključaonicu, sitna kao dah, pa kraj kreveta opet postane težina. Neko vjeruje da uzima dah. Neko, u drugim zapisima, da uzima krv ili snagu. Bosanska rečenica koju ljudi još izgovore ne traži krv. Traži pritisak.

Isto ime nije ista priča na cijelom slavenskom prostoru. Ruska kikimora je kućno biće, drugog običaja i druge sobe. Mora o kojoj je ovdje riječ sjedi na snu, ne u ognjištu.

Riječ koja je prešla u engleski san

Ime je praslavensko: mora, noćni duh i noćna mora. Rodbinski je s njemačkim Mahr, starim nordijskim mara i engleskim nightmare. U toj engleskoj riječi mare nije kobila. To je duh koji leže na spavača i steže ga. Korijen se veže uz ideju umiranja i štete, ne uz konja. Zato „noćna mora” u našem jeziku nije kasnija posudba iz medicine. Medicina je kasnije dala drugo ime istom buđenju.

Vuk Karadžić bilježi riječ u rječniku. Zapisivači južnoslavenske predaje u 19. stoljeću opisuju isto: čovjek je budan koliko da zna da ne može da se pomjeri, a Mora ga pritisne. Jezik je sačuvao biće i onda kad ga kuća više ne doziva naglas.

Šta tijelo radi dok predaja imenuje gosta

Ljekari to stanje zovu paralizom sna. U snu tijelo namjerno otkoči mišiće, da se san ne odigra šakom i nogom. Ponekad se svijest vrati prije tog otkočenja. Čovjek vidi sobu, a ne može da digne ruku. Grudi su teške, dah kratak, a mozak, još na pragu sna, doda prisustvo u uglu. Traje kratko, često manje od minute, i samo po sebi nije bolest. Ako se vraća često, ili uz naporan dan i manjak sna, vrijedi reći ljekaru. Predaja za to nije imala aparat. Imala je ime.

Jedno ne briše drugo. Paraliza sna kaže šta mišić radi. Mora kaže kako je selo taj užas smjestilo u svijet u kojem noć ima stanovnike. Ko kaže da je „samo” tijelo, nije objasnio zašto je strah imao lice sjene, ni zašto se i dalje kaže pritiska, a ne boli.

Šta su ljudi radili prije zore

Odbrana u predaji nije bila borba. Bila je prepreka sitnom ulasku i znak da spavač zna. Pričalo se o nožu ili makazama pod jastukom, o cipelama okrenutim od kreveta, o soli, o tome da se ne spava na leđima, jer leđa nude cijela prsa. Ako se vjerovalo da je Mora tuđa duša, ponegdje su je zvali imenom, da se mora vratiti u svoje tijelo. Ništa od toga nije recept. To je zapis straha koji je htio da ima šta da uradi do zore.

Zašto sjena, a ne čudovište

Mora gubi snagu čim joj se nacrta lice. Njena predaja je o onome što se ne vidi jasno, a ipak teži. Blijeda ženska sjena, kosa koja se ne razlikuje od mraka, žar umjesto očiju: to je bliže rečenici „pritiska me mora” nego bilo kojem rogu i krilu. Dolazi bez šuma. Stoji kraj kreveta toliko da je soba tiša. Odlazi kad se dah vrati, i ostavi čovjeka da se pita je li iko bio tu.

Jezik je odgovorio prije njega. Ako se i dalje kaže Mora, biće nije otišlo iz kuće. Samo je prešlo iz priče u rečenicu koja se izgovori ujutro, kad se već može disati.